Rječnik hrvatskoga književnoga jezika od preporoda do I. G. Kovačića počeo se izrađivati sredinom XX. stoljeća, ali je još uvijek u dovršavanju. Nastao je na poticaj Miroslava Krleže, tadašnjega potpredsjednika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i književnika koji je svojim književnim djelom obilježio čitavu epohu hrvatske književnosti, a iz potrebe za izradom i izdavanjem rječnika koji bi nadomjestio praznine i nedostatke postojećih rječnika u kojima hrvatska jezična i književna tradicija nisu bile u dovoljnoj mjeri zastupljene. Štoviše, brojnih pa i sasvim običnih hrvatskih riječi nije bilo ondje gdje bi ih se bilo očekivalo, primjerice u Rječniku hrvatskoga jezika Franje Ivekovića i Ivana Broza iz 1901., sukladno pobjedi književnojezične koncepcije hrvatskih vukovaca i rastućemu utjecaju štokavskog purizma od pretkraj XIX. stoljeća.
Zamišljen kao zbornik citata – korpusnih glosa iz djela više od stotinu istaknutih hrvatskih pisaca (od Antuna Mihanovića do Ivana Gorana Kovačića) koji su stvarali tijekom burnoga stogodišnjeg razdoblja od sredine XIX. do sredine XX. stoljeća, dakle u vrijeme smjenâ paradigmi te usustavljivanja i ustaljivanja hrvatskoga standardnog jezika, Rječnik hrvatskoga književnoga jezika od preporoda do I. G. Kovačića prerastao je s vremenom u jedinstven društvenopovijesni dokument i jezičnokulturni spomenik hrvatskoga jezika i književnosti te dragocjeno vrelo njihovih identitetskih obilježja.
Briga za izradu takva rječnika, i opet na preporuku Miroslava Krleže, povjerena je kasnih četrdesetih godina prošloga stoljeća Juliju Benešiću (1883. – 1957.), književniku i jezikoslovcu, prevoditelju i teatrologu. Premda Rječnik nije stigao završiti – prerana ga je smrt zatekla u obradi slova S – Benešić je svojim djelom potaknuo na stvaranje generacije nastavljača i nasljedovatelja.
Među svima nama koji gotovo sedamdeset godina poslije njegove smrti sveudilj (dakle stalno, i dalje, neprestano, u Benešića nalazimo i sveudiljce, sveudiljno i sveđer) promišljamo i otkrivamo Benešićevo svestrano djelo, mi se, nastavljači njegova nedovršenog Rječnika, nalazimo u unekoliko povlaštenu položaju. Nama je, naime, dano da radeći na nastavnim svescima spomenutoga Rječnika, ne samo otkrivamo i produbljujemo ono što je bilo, nego i da stvaramo, to jest aktivno sudjelujemo u izgrađivanju i nadograđivanju te prevrednovanju Benešićeva izvornog djela.