Deset godina nakon Matoševa rođenja i deset prije Krležina – 1883. godine – u Iloku je rođen Julije Benešić. Radu na sastavljanju Rječnika hrvatskoga književnoga jezika od preporoda do I. G. Kovačića posvetio se 1948. godine. Između tih dvaju krajeva, protekao je bogat pedesetogodišnji rad na mnogim područjima.
Premda je imao filološke interese, spletom okolnosti Benešić je upisao studij geografije i povijesti. S devetnaest godina putovao je Poljskom i Rusijom, a svaki je semestar provodio u drugome gradu: Beču, Pragu, Petrogradu i Krakovu. Poljska je bila logično odredište njegovih prvih putovanja jer je još u gimnaziji otkrio svoj veliki interes za poljski jezik i književnost. Ti prvi interesi, a zatim i studiranje i putovanja, kao i osvrti na voljeni zavičaj, zabilježeni su u Autobiografiji objavljenoj 1943.
Julije Benešić bio je intendant Hrvatskog narodnog kazališta u dvama razdobljima, od 1921. do 1926. te od 1939. do 1940. Prvo je razdoblje kazališna struka proglasila jednim od najsjajnijih razdoblja u povijesti HNK. Drama je doživjela procvat, izvodila su se najbolja Krležina djela, gostovalo je svjetski poznato Rusko kazalište. Benešić je takve rezultate ostvario u suradnji s najvećim imenima hrvatske kazališne povijesti: inscenacije je radio Ljubo Babić, a režirao je Branko Gavella.
Nakon završetka intendantskoga posla, Benešić je 1930. otputovao u Varšavu gdje je proveo osam godina kao kulturni ataše pri Jugoslavenskom poslanstvu i lektor hrvatskoga jezika na Varšavskom sveučilištu. U tome je razdoblju uređivao Jugoslavensku biblioteku, nenadmašiv projekt u slavenskome književnom i izdavačkom svijetu. U Biblioteci su na poljskome jeziku objavljivana djela hrvatskih autora: Andrića, Gundulića, Krleže, Mažuranića, Vojnovića i drugih, većinom u Benešićevu prijevodu.
Preveo je oko osamdeset djela poljske književnosti na hrvatski jezik i uredio antologiju Poljska lirika u hrvatskome prijevodu 1939. Kao posljednju knjigu Jugoslavenske biblioteke, Benešić je objavio hrvatsku gramatiku za Poljake, Gramatiku języka chorwackiego czyli serbskiego (1939). Gramatici je Benešić dodao i rječnik, Słownik chorvackoserbsko-polski s 18 000 natuknica, na temelju kojega je poslije izradio opsežan hrvatsko-poljski rječnik s oko 60 000 natuknica, tiskan 1949.
Početak Drugog svjetskog rata Benešića je iz Poljske vratio u Zagreb, gdje je nastavio s uredničkim radom. U uredništvu Hrvatske enciklopedije bio je zadužen za poljsku književnost, a zatim je uređivao izdanja Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, pri čemu su objavljena Matoševa, Galovićeva, Harambašićeva, Jorgovanićeva i Kovačićeva djela. Na tome je mjestu i nastala ideja da se objavi Rječnik hrvatskoga književnoga jezika te je do 1945. skupljena određena građa. Kada je Hrvatski izdavalački bibliografski zavod prestao s radom, građu je preuzeo Nakladni zavod Hrvatske, nakon čega je ustupljena Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti te je 1948. predana Juliju Benešiću.
Zapisi suvremenika govore da je Benešić danima i noćima, izoliran od svijeta u svojoj sobi na Ilirskome trgu u Zagrebu sastavljao Rječnik strahujući da ga neće uspjeti završiti, što se nažalost i obistinilo, jer ga je uoči Božića 1957. prekinula smrt.
Benešićev život u Poljskoj ostao je zapisan u memoarima Osam godina u Varšavi, u kojima je zabilježio svoje osvrte na tadašnje društvene i političke okolnosti, kao i razmišljanja o svome radu, svakodnevici i planovima. Trajni je to trag Benešićeve osobnosti i načina razmišljanja. Temperamentom kolerik, uporan i marljiv, često usamljen, katkad sentimentalan, Benešić je ostao zapamćen kao izniman graditelj hrvatskoga jezika i kulture.